Kad se u selu u kome živi svega 111 stanovnika može napraviti putopis, mora biti da je neusporedivo zanimljivije od drugih tolikih i tolikih drugih. Selo se zove Markova Crkva i nalazi se u središnjoj Srbiji, blizu Lajkovca.

Povijest sela škrtija je od Škota, Piroćanaca i Bračana zajedno: jednom se, bez drugih korisnih podataka, Markova Crkva spominje u Pomeniku manastira Rača, nastalom neznano kad u 17. stoljeću, a dvaput u popisima austrijske administracije koja je ovim područjem, nakon dvogodišnjih ratnih okršaja Austrije i Turske, zaključenih potpisivanjem Požarevačkog mira, upravljala od 1718. do 1739. Nisu se u svom poslu pretrgli ni austrijski administrativci, podanici Karla VI., cara Svetog Rimskog carstva i oca znamenite Marije Terezije, pa za selo jednom (1718.) navode da ima samo jednu kuću, a drugi put ga (1737.) samo nabrajaju s drugim selima. Vlastima je, naravno, važno znati koliko ima onih koji će, ako ustreba, za nju ginuti, a mimo toga plaćati porez.

Na to da je stanje i u to doba ipak moralo biti mnogo drugačije ukazuje seoska crkva. Struka, naime, nema većih dvojbi o tome da je podignuta još u prvoj polovini 15. stoljeća, a sigurno ne bi bila sazidana da oko nje nije bilo naselja i ljudi. S druge strane se zna i to da je ovo područje bilo prilično pusto, a crkva napuštena i u ruševinama sve do 1827., što je, međutim, velik vremenski razmak od austrijske vladavine ovim prostorima. Hram je obnovio knjaz Miloš, naravno uz pomoć i doprinos vjernika, a nastojanjem jereja Sretena Radosavljevića, što je vidljivo s prijepisa tada postavljene ploče u crkvi.

M.J. | Bljesak.info / Drvena Marija

Iako je selo dobilo ime po njoj, crkva nije posvećena svetom Marku nego svetom Velikomučeniku Dimitriju. Marko je, bit će, bio mjesni tajkun koji je izbrojao dukate za gradnju, mada ima mjesta i za tvrdnju da su keš osigurali monasi pristigli iz Markovog manastira kod Skopja.

Na zidu pored ulaza u portu Drvena Marija, ali ne ona iz dječjih prepucavanja već Gospa s malim Isusom u naručju izrezbarena u drvetu. Čudno da stoji tu, da nije negdje sklonjena već izložena suncu i kiši, uslijed čega se desni dio okvira raščenio. Crkva, pogotovo stražnji dio, uključujući i toranj, od golog kamena, odaje dojam starosti, dok je prednji dio ožbukan i čarolije drevnosti je nestalo. Jedna od nekoliko ploča u crkvi kazuje da je obnova „spolja i iznutra, od poda do pozlaćenog krsta“, obavljena od 1972. do 1978. troškom izvjesnog Aleksandra Markovića iz Valjeva. Odvojeni zvonik bez sumnje je sazidan naknadno, a donator je isti, o čemu govori još jedna od spomen-ploča. Aleksandar se tako pretplatio na raj, ali se i na ovom svijetu naživio: rođen je, naime, 1912., a umro 2004.

Manji neožbukani dio unutarnjih zidova svjedoči o nekadašnjem izgledu, a o starosti crkve svjedoči i nekoliko izložaka, među ostalim i putir (kalež) iz 1792., koji bi, usput, trebao hitnu restauraciju, kao i velika ikona svetog Nikole iz 1837., ali se najstarijim, s početka 17. stoljeća, smatra živopis u tamburu kupole s prizorom Nebeske liturgije. Može biti da je podobro stara još neka od slika ili knjiga.

U dvorištu, uz crkvu, jedna amfora i nešto spomenika, uglavnom blagopočivših svećenika, ali i žrtava iz Velikog i Drugog svjetskog rata, u nekoliko slučajeva i kenotafa. „Taj i taj iz Markove Crkve koji pogibe 1915. g. za kralja i otadžbinu, a groba mu se ne zna.“ Na poljani pored crkve, pak, desetci starih spomenika. Daleko je Guča, daleko je bio legendarni Radosav Čikiriz, ali je svaki kraj imao ponekog sličnog njemu. Spominjem ga jer nadgrobnjaci pripadaju njegovu dobu, sredini i drugoj polovici 19. stoljeća, fino su ukrašeni, a slova pravilno uklesana. Ima i, vjerojatno, starijih, bez natpisa i škrtih ukrasa. Zagledajući ih jedan po jedan, nagazih na potkovicu. Svakog negdje čeka sreća, mene, eto, u Markovoj Crkvi.

Mnoga sela u Srbiji – uzalud želje mnogih da ne „spuzaju“ u gradove – lagano umiru k'o, što bi reci ona pjesma, snijeg u proljeću. Ne znam radi li škola u Markovoj Crkvi, mada po urednosti zgrade, dvorišta, klackalica i ljuljački ispred nje može biti da se u selu „našlo“ poneko dijete, mada sumnju na to baca malo ovčje stado što se šepuri po zaraslom nogometnom igralištu. Na zidu škole spomen-ploča učitelju Živoradu Kitanoviću Kići, postavili mu je njegovi učenici. Fino. Potomci su, pak, u potpisu na spomeniku srpskom ratniku 1912. - 1920., ovjekovječenom – klasika – kroz zagonetno nasmiješenog brkajliju sa šajkačom na glavi.

M.J. | Bljesak.info / Etno-park

Bit će da sam u Markovu Crkvu banuo u nevakat, inače Etno-park i Kumova vodenica ne bi bili prazni niti bih morao tražiti nekog ko će mi otvoriti drugu, Sretenovića vodenicu. I samo postojanje spomenuta tri objekta ukazuje na to da selo u neko doba godine bude puno življe.

Da nije tako, ne bi bilo turističke table za etno-park ni desetak prostranih sobrašica s vijugavom popločanom stazom između njih. „Pojačanje“ im je nekoliko prizemnih kućica, starinskih, s drvenim terasama i bunarom ispred njih. Na prozorskim daskama, ispod demira, kao i u pored nažalost zakatančenih vrata, cvijeće, znak da neko i ovako, izvan sezone, dolazi zaliti ga. Nema sumnje da ovdje bude itekakvog derneka, ali kad, e, o tom nemam pojma.

Isto je – spava k'o top – i s Kumovom vodenicom. Osnovali su je stvarni kumovi, Slavko Jovanović i Milan Pavlović, a na ulazu u kompleks je, iznad naziva, naznačeno i Udruženje vodeničara Srbije. Eto, mogao sam umrijeti u neznanju da igdje u svijetu, uključujući i Srbiju, postoji takvo udruženje. Glavninu kompleksa čini restoran, ali se vodeničar Milan, koji je zainteresiranim ostavio i broj telefona, potrudio objasniti se mljevenje i prodaja brašna vrši isključivo u vodenici i obližnjoj pakirnici; bit će da mnogi zabasaju na ručak u restoran ili zasjednu u neki od brojnih vajata, a onda bi da im konobar servira i heljdino ili ječmeno mlivo.

O samoj vodenici s tri kola se ne zna mnogo, ali se po stilu gradnje dade naslutiti da nije mlađa od 18. stoljeća, što je, čak i u Srbiji, rijedak slučaj. Nekad ih je, kažu uglas stare porezne knjige i tradicija, na rječici Toplici bilo 23, a onda je Tesla izmislio električnu struju. Tako, dakle: može biti da su za tristotinjak godina badnjevi i zamijenjeni, ustave pogotovo, ali su vitla i mlinski kamenovi, stalno u vodi, vjerojatno originalni, kao i, zahvaljujući tome što su vječito suhi, koševi te čeketala.

Naglašavam to zato što je vodenica uvijek stajala uspravno, pa i kad nije imala osnovnu funkciju nego je ponajviše služila filmašima. Ovdje su, naime, snimane scene i sekvence nekad jedne od najpopularnijih domaćih tv-serija „Priče iz Nepričave“, kao i one o Vuku Karadžiću te one iz filma „Atoski vrtovi“. Tako su oko vodenice srneće lako skakutale Milena Dravić i Neda Arnerić, a društvo su im pravili velikani poput Zorana Radmilovića, Bate Živojinovića ili Žarka Lauševića.

Nekima od bivših vlasnika vodenice imena se znaju, ali se, kako su ih njihovi potomci rasprodali, ne spominju. Prvotni vlasnici su im, i to da se zna, bili ovdašnji „Turci“, kako je narod nazivao sve one što su štovali Allaha dž. š., a izuzetak nije bila ni Kumova vodenica. Kako je Osmansko Carstvo slabilo, tako su mnogi ovdašnji muslimani prodavali imovinu i odlazili.

M.J. | Bljesak.info / Mlinareva poruka

Za drugu sačuvanu u selu, Sretenovića vodenicu, blizu utoka Toplice u Kolubaru, zna se, i ponosno je ispisano na zidu, da ju je malo nakon završetka Drugog srpskog ustanka, 1818. godine, od neimenovanih Turaka kupio ovdašnji pop Sreten, po kome su Sretenovići i dobili današnje prezime. Tapija pisana arapskim jezikom i danas se čuva u obitelji, a preveo ju je sredinom prošlog stoljeća izvjesni hodža iz Čajniča.

Vlasnika Tomislava danas nema u mlinu, ali mi spomenuto i još mnogo ispriča njegov zet Mladen. Tako saznah da Sretenovići i sami svake godine posiju velike površine svega što spada u žito, od ovsa do raži. Kod Sretenovića vidjeh i nešto što dosad nisam, kukuruze u boji; uz bijele i žute, ovdje ima i crvenih te zelenih, pristiglih čak iz Meksika! Baš svašta! Inače vodenica ima dvije „linije“; nije isto mljeti, primjerice, kukuruz i pšenicu pa kukuruz uvijek ide na jedan kamen, a ostalo, sitnije žito, na drugi.

Pada mi na um davno pročitana priča francuskog pisca Alphonsea Daudeta iz knjige „Pisma iz mog mlina“. Elem, čim je uvedena struja, mlinovi propadaju, a glavni junak priče, ne želeći se predati „novotarijama“, ustrajava s radom u mlinu. Kako mu niko više ne donosi žito, on sam na svom magarcu odnekud dogoni pune vreće i, kao, melje. Na kraju se ispostavlja da je u vrećama kreč i da njegov mlin cijelo vrijeme melje na prazno. Ovdje nije tako, eno mlin zakrčen vrećama s brašnom, ovakvim i onakvim, naprosto mnogi vole ovakvo, a ne u električnom mlinu samljeveno brašno, pogotovo što je stopostotno organsko, budući da Sretenovići svoje parcele gnoje isključivo stajskim đubrivom. U pokrajnjoj sobici brašno se prosijava, mjeri i pakira. Posebno su na glasu crveno brašno za proju te bijelo i žuto za kačamak i cicvaru. Sa stropa vise listovi duhana; ako se moljci ubezobraze pa krenu, brzo će odustati i pobjeći.

M.J. | Bljesak.info / S Mladenom ispred radionice zdrave hrane

Vodenica nije sve, malo dalje je nešto gotovo unikatno u Srbiji – valjarica za izradu sukna. Unikatna ipak nije, ima još jedna (u selu Bistrica kod Petrovca na Mlavi), Nekad ih je bilo posvuda, zveketali su valjarički čekići na svakom većem vodotoku, ne samo po Srbiji nego i drugdje, dakako i kod nas, pogotovo po Bosni, a onda ih je industrija za nekoliko desetljeća praktički zbrisala s lica zemlje. Ni ovdašnja nije kompletna, štošta joj fali, ali se barem može vidjeti kako je to sve nekad funkcioniralo, a plan je da uskoro sve bude na svom mjestu i da se kroz „usta“ valjarice pojave prvi komadi sukna, samo što više nema seljaka koji bi zasjeli na ledini čekajući na red, s balama najbolje vune, pomiješani s abadžijama i terzijama, a svima su se mislima rojili novi gunjevi, ćurdije, zubuni, čakšire, tozluci, propleteni vezom i gajtanima.

Vjerojatno nikad neću, a ni nemam želje, zakoračiti u Muzej wc-školjki u New Delhiju, Muzej psećih ogrlica u Kentu ili Muzej životinjskih penisa u Reykjaviku. Obišao sam stotine muzeju, ali valjaricu ne vidjeh do ove u Markovoj Crkvi.